tekst obradila i poslala Milica Stanković, Niš

BESMRTNI DRAKULA

Rumunska podvojenost

             To što je Brem Stoker odabrao Transilvaniju za zavičaj svog vampira ljuti mnoge rumunske nacionaliste, od kojih se     neki kunu u istinitost istorijske teorije Vasilea Birsana o zaveri protiv Vlada Tepeša u organizaciji kralja Matije Korvina iz     XV veka, uz dodatak vampirskog začina u XIX veku u obliku Arminijusa Vamberija, mađarskog naučnika i špijuna,     navodnog Stokerovog izvora informacija, čijeg je Drakulu na filmskom ekranu u XX veku ovekovečio glumac mađarskog     porekla Bela Lugoši.
    Međutim, ima i onih koji kažu da će Rumuniju doveka dovoditi u vezu sa vampirima, svidelo se to Rumunima ili ne, te da     bi to trebalo iskoristiti i Drakulu pretvoriti u turističku atrakciju.

    DVORAC POENARI – Nakon uspeha knjige Floreskua i Mekanija, U potrazi za Drakulom, ova tvrđava je izvan Rumunije     postala poznata kao stvarni Drakulin dvorac. Do ruševina nekadašnjeg utočišta Vlada Tepeša vodi 1456 betonskih     stepenika.

    Osamdesetih godina XX veka grofu Drakuli podignut je nov dvorac Borgov prevoj. Ovoj grupi turista još je do smeha u     dvorani mrtvačkih kovčega , ali samo dok se u hotelu Drakulin dvorac ne pogase svetla.

 

    Jedna od propratnih pojava Drakulinog uspeha, bila je i ta da se jedna stvarna pokrajina preobrazila u mitsku religiju –     Transilvaniju – čije se ime danas širom sveta povezuje sa vampirima. Jednog hladnog decembarskog popodneva u     bučnom kafiću blizu Bukureštanskog univerziteta, Dankan Lajt, britanski profesor koji je dobio jednogodišnju stipendiju     da u Rumuniji proučava turističku industriju u vezi sa Drakulom, obelodanio je sastavne delove mehanizma koji je     Transilvaniju pretvorio u zemlju vampira. Stokerove radne beleške pronađene sredinom 1970-ih pokazuju da, pre nego     što je počeo da stvara roman o Drakuli, taj irski pisac nikad nije čuo za Vlada Tepeša ili Transilvaniju; on je na umu imao     određenog grofa Vampira iz  Štajerske (istočna Austrija). Međutim, promenio je plan nakon što je 1885. godine pročitao     članak s naslovom “Transilvansko praznoverje“ autorke Emili de Lazovski Džerard, u kojem je ta Škotlanđanka pisala o     zemlji u kojoj su raznorazni zlodusi, vile, veštice i vilenjaci navodno našli utočište nakon što ih je naučna revolucija     prognala iz drugih delova Evrope. Priča o Drakuli počinje i završava se u Transilvaniji. Iako se od 27 poglavlja samo šest     događa u toj pokrajini, atmosfera je veoma upečatljiva. Ispostavilo se da je Stoker nabasao na savršenu lokaciju za     izgubljeni svet. I pre njega su drugi autori – na primer Aleksandar Dima u „Hiljadu i jednom fantomu (1849)“ ili Žil Vern u     svom „Karpatskom dvorcu (1892)“ – smeštali svoje zaplete u tajanstvenu i sablasnu Transilvaniju. Ali tu vezu je     zabetonirao upravo Stoker, kroz uspeh svog romana i njegov izvanredan uticaj na zapadnjačku kulturu.
    Budući da nikad nije bio u Transilvaniji, Stoker Transilvaniju nije opisao nego ju je izmislio, onako kako je smatrao da bi     zavičaj nekog vampira trebalo da izgleda. Pojedinosti putovanja Harkerovih kroz to područje, narodne nošnje,     spominjanje romskih ili sekeljskih zajednica duž granice ili četiri etničke grupe u Transilvaniji – Mađara, Nemca (Sasa),     Sekelja i Vlaha – ime „Borgov prevoj“, opis Mitel zemlje, planeta, raspeća na raskrsnicama, Nosferatu – sve je to Stoker     pokupio iz putipisa britanskih zvaničnika koji su posetili Transilvaniju i s prezirom je proglasili „varvaskom“ zemljom     „punom praznoverja“.

    Drugi deo Drakuline istorije je holivudski proizvod. Amerika je otkrila Drakulin lik 1931. godine i otad je snimljeno stotine     filmova na tu temu. „Mnogi ljudi su prvi put čuli za Transilvaniju iz filmova ili knjiga o Drakuli i stekli sliku o njoj kao o     zabačenom, mračnom i zlokobnom mestu koje vrvi od vampira. Budući da nemaju ličnih saznanja ili iskustava s     Transilvanijom, mnogi tu pokrajinu vide kao izmišljenu zemlju i postojbinu vampira. Mnogi Amerikanci smatraju da     Transilvanija ne postoji. A nakon što shvate da ona ipak postoji, jedino što mogu da zamisle su vampiri i Drakula!“ kaže     Dankan Lajt.

    Iako je grof Drakula poznat celom svetu, u vlastitoj zemlji donedavno je bio gotovo nepoznat. Seljaci u zabačenim     područjima Rumunije još nisu čuli za njega. Literatura o vampirima je ovde bila zabranjena kao primer zapadnjačke     dekadencije i Drakulu su preveli na rumunski tek nakon sloma komunizma. Nikolaje Paduraru bio je jedan od šačice     Rumuna koji su 1970-ih čuli za Stokerov lik.  Kao student književnosti koji je povremeno radio kao turistički vodič,     Paduraru se seća kako je neki novinar Dailz Maila osvanuo na bukureštanskom aerodromu crven i znojav, mašući     primerkom knjige U potrazi za Drakulom: „Pogledajte, upravo izašlo iz štampe! Odmah me odvedite u Drakulin dvorac.     Želim tamo da stignem prvi!“. Budući da niko nije znao gde bi taj dvorac mogao da bude, Englez je upro prstom u tačku na     mapi iz knjige. Stigli su pred Poenari, sablasni dvorac Vlada Tepeša, jednog maglovitog jutra. „Premda je nekoliko     neuticajnih članaka objavljenih 1960-ih ukazivalo na vezu između Tepeša i Drakule, poistovećivanje književnog lika     grofa Drakule i istorijske ličnosti princa Vlada Tepeša počelo je tek 1972. godine objavljivanjem bestselera U potrazi za     Drakulom Radua Floreskua i Rejmonda Meknalija, dva istoričara koji su tvrdili da je Brem Stoker utemeljio svog vampira     na liku Vlada Tepeša. „Ta pretpostavka je ubrzo počela da se uzima zdravo za gotovo“, kaže književnica Elizabet Miler,     stručnjak za Drakulu.

    Stoker je odlučio da svoj lik nazove Drakula pošto je pročitao Prikaz kneževina Vlaške i Moldavije (1820) Vilijama     Vilkinsona, bivšeg britanskog konzla u Bukureštu. Jedna Vilkinsonova rečenica mu je raspalila maštu: „Na vlaškom     jeziku Drakula znači đavo“.
    Vilkinson je u svoju knjigu ubacio nekoliko maglovitih referenci povodom moćnika zvanog Drakula koji se u XV veku     borio protiv Turaka. Nije spomenuo ime Vlad ni njegovu strast prema nabijanju na kolac. Te se činjenice ne pominju ni u     Stokerovom romanu: autor je samo pozajmio ime.

    Prvi svetski kongres o Drakuli održan je u Rumuniji 1995. godine. Štampa je „ispljuvala“ taj događaj i njegove učesnike –     akademike i ozbiljne naučnike – i nazvala ih družinom „vampirologa“. Lavina članaka koju je taj kongres pokrenuo     najbolje je sažeta u uvodniku Oktavijana Palera od 21. marta 1995. godine. Po autorovom mišljenju, hteli – ne hteli,     Rumuni žive u Drakulinoj domovini, i ponos povređen ravnodušnošću i neznanjem spoljašnjeg sveta leče tako što svetu     pokazuju jedino područje na kojem im niko nije ravan: vampire. Drakula nije rumunska legenda, piše Paler, već mit koji     im je nametnut. Ali budući da je ludovanje za Drakulom sad globalno, zašto ga ne bismo unapredili u turističku atrakciju.     To što je Stoker svog vampira našao u Transilvaniji očigledno ljuti mnoge Rumune. Neko vreme je bila popularna teorija     istoričara Vasilea Brsana, prema kojoj je za sve kriva mađarska zavera protiv Vlada Tepeša, a kojoj je navodno začetnik     bio kralj Matija Korvin iz XV veka. U XIX veku vampirski „štih“ je nadogradio Armenijus Vamberi, mađarski naučnik i     špijun, i navodni Stokerov izvor informacija. Napokon, XX vek nakitio je takvo tumačenje Drakule budući da je Drakulu     glumio Bela Lugoši, glumac mađarskog porekla. Kad je Brem Stoker napisao svoj roman, Transilvanija nije bila deo     Rumunije nego Austrougarskog carstva, te je uloga Rumunije i Rumuna minimalna. „Spominje se nekoliko geografskih     pojmova, kao što su Galac, Bukurešt,  reke Prut i Siret: tu je i rumunski mornar na Demetru, brodu kojim je grof Drakula     doplovio u Englesku, nekoliko rumunskih članova posade Carice Katarine, broda kojim se Drakula vratio kući. Međutim,     grof se izjasnio da je Sekelj i Atilin potomak. U razgovoru s Harkerom čak bi najpre upotrebio prezime, što je     karakteristika mađarskog jezika“ , kaže Elizabet Miler.
    „Neverovatno kako je njegovo ime – Drakula – nakon petsto godina iznedrilo dva potpuno suprotna mita: onaj o vampiru     i onaj o rumunskom vladaru bez mane, Vladu Tepešu“, kaže istoričar Lučan Boija.
    Godine 1408. car Sigismund Luksemburški pozvao je nekoliko vazalskih vladara u Nirnberg gde ih je proglasio     Vitezovima reda zmaja. Među njima je bio i Vlad II koji je, ponosan na svoju novu titulu, dodao nadimak „Drakul“ , od     latinske reči „draco“, odnosno „zmaj“. Taj nadimak je njegov sin Vlad Drakula preuzeo kao prezime (Drakula znači     „zmajev sin“). Otomanski hroničari s kraja XV veka prozvali su ga Vlad Tepeš, odnosno „nabijač na kolac“. Rumunski     istoričari koristili su to ime premda nema dokaza da je Vlad ikad samog sebe tako nazivao. Naprotiv, postojeći dokumenti     i pisma potpisani su s Drakula. Pisani izvori o Vladu – osobito nemački pamfleti štampani između 1485. i 1500. godine,     turske hornike o vlaškom vojnom pohodu 1461-62. godine ili slovenski rukopisi iz 1480-ih nađeni u ruskim arhivama –     gotovo ga bez izuzetka opisuju kao psihopatskog satrapa koji nije prezao da majkama odseca dojke i u te rupe gura glave     njihove dece, a potom ih nabija na kolac. I semantika je u tome odigrala značajnu ulogu: reč drakul je izgubila izvorno     značenje „zmaj“ i na modernom rumunskom znači „đavo“. Nakon što je Stoker svog vampira nazvao „Drakula“ , Rumuni     su počeli da koriste Vladovo drugo ime – Tepeš.
    Vlad Drakula rođen je u mestu Sigišoari 1431. godine. Kao petogodišnjak, kad mu je otac postao vladar Vlaške, došao je u     Trgovište. S oko jedanaest godina, zajedno sa mlađim bratom Raduom, poslat je sultanu Muratu II kao talac i jemstvo da     će njegov otac, Vlad Drakul, biti lojalan Turcima. Sa sedamnaest godina, pošto mu je otac ubijen a stariji brat Mirča živ     zakopan, sultan ga je poslao nazad u Vlašku kao kneza. Izgubio je vlast nakon samo dva meseca i sledećih osam godina     proveo u progonstvu snevajući o povratku na presto. Vratio se ponovo za vladara Vlaške 1456. godine. Ovaj put se na     vlassti održao šest godina. Posle rata s Turcima 1462. godine pobegao je preko planina u Transilvaniju gde je idućih     dvanaest godina proveo kao zatočenik kralja Matije Korvina. Godine 1476, nakon što je prešao u katoličku veru, mađarski     kralj ga je pustio i Vlad je treći put seo na vlaški presto. Ubijen je u boju dva meseca kasnije.
    Vladova priča pretvorena je u mit u XIX veku kad se stvarala moderna Rumunija. Njegova okrutna pravda činila se     primerenom u društvu koje je težilo – i još teži – sređenom društvu. U tom razdoblju u Rumuniji je objavljena lepeza     knjiga u kojima se veličao Tepeš i njegovo delo.

    Druga važna faza u učvršćivanju mita o Vladu Tepešu dogodila se 1970-ih u vreme Nikolaja Čaušeskua. Srednjovekovni     knez slavljen je u školskim udžbenicima, podizali su mu se spomenici, počela je obnova njegovog dvorca na reci Arđeš,     objavljivane su knjige i članci o njemu. „U takvoj atmosferi, nakon uspeha Floreskuove i Meknalijeve knjige, Drakula je     postao priča s kojom su Rumuni morali da se suoče“, objasnio je Paduraru. Prva reakcija iz Ministarstva turizma bila je:     pokažimo im pravog Tepeša, pa su se turistički obilasci usredsredili na kneževu životnu istoriju. Razočarani turisti, koji su     doputovali u Rumuniju u potrazi za Drakulom, reagovali su predvidivo: ne zanima nas vaš osvetoljubivi vladarčić, želimo     našeg vampira. Došlo je do brze izmene i turistički obilasci su se fokusirali na rumunsko praznoverje i narodno predanje     koje je imalo bilo kakve veze sa Stokerovim romanom. Ali nakon tri ili četiri dana, i turisti i vodiči bi se neizostavno     nasmrt preplašili, pa je naposletku u obilascima objedinjen i istorijski i izmišljeni Drakula.
    Danas u Rumuniji 20-30 turističkih agencija organizuje „vampirske“ obilaske, mahom prodajući pakete koji sadrže     mešavinu dvojice Drakula: istorijske figure i književnog lika.

    Skupe čaše i zaboravljeni pribor za jelo svetlucaju na ukusno postavljenim stolovima , u izrazitoj suprotnosti sa zidovima     kakvi bi se očekivali u nekoj srednjovekovnoj tamnici. Iznenada, nežnu ambijentalnu muziku menja krešendo     grmljavine i huk sove, a crvenu polutamu dodatno zamračuje sablasni dim što obavija odsečene ljudske glave kojima je     ukrašena kapela u kojoj večeramo. Iz dima iskrsne Drakula. „Dobrodošli u moj dom!“ vikne i zagleda se u mene krvavim     očima na beskrvno bledom licu. Potom se uzvere po prljavom zidu do svog vertikalnog mrtvačkog kovčega. Vukovi     počinju užasno da zavijaju iz zvučnika pored mog desnog uha a vampir iščezava u kovčegu. Svakog utorka i petka, u     Drakulinom klubu u Bukureštu, glumac Petre Moraru recituje svoj vampriski monolog prolazeći između stolova. Nekoj     zgodnoj devojci se ukaže čast da je odvuku i ugrizu za vrat. Inostrani turisti obožavaju taj šou, ugođaj i hranu. Uglavnom     postanu redovni gosti tog kluba, otvorenog 1995. godine. Međutim, Rumuni tu zalaze jedino kad prave društvo strancima     i šou uglavnom ne smatraju zabavnim.
    „Postoji 254 filma, više od hiljadu knjiga, nekoliko hiljada članaka, oko 45.000 udruženja ili klubova obožavatelja     Drakulinog lika i dela. Nelogično je da se mit koji se u inostranstvu eksploatiše na toliko načina u njegovoj postojbini     ignoriše“, dokazivao je još 2001. godine Dan Matej Agaton, tadašnji ministar turizma, koji je predložio da se u blizini     Sigišoare sagradi Drakulin zabavni park. Taj predlog je stigao u trenutku kad je rumunski turizam bio na niskim     granama. Broj inostranih posetilaca počeo je da se smanjuje 1985. godine; 2002. Rumunija je privukla manje turista     nego 1989. godine. Vladajući socijaldemokrati logično su postupili odlučivši da iskoriste Drakulu za oživljavanje zamrle     turističke industrije. Ali, njihov projekat je naišao na snažan otpor i inicijatori su morali da odustanu od te ideje.     Predloženo je još nekoliko lokacija – Rasnov, Poenari, Brašov ili Bran – no od svih se odustalo. Napokon  je vladajuća     stranka naručila studiju održivosti tog projekta, godine 2003. zaključeno je da je najbolja lokacija Snagov, severno od     Bukurešta. Početak radova je planiran za proleće 2005. godine. Međutim, posle izbora 2004. nova vladajuća garnitura je     izjavila da nije zainteresovana za taj projekat. Sporno pitanje Drakulinog parka najbolji je izraz pomešanih osećanja     Rumuna prema Drakuli: s jedne strane oportunizam, s druge strane odbacivanje. Rumunija će i nadalje biti povezivana s     Drakulom, hteli mi to ili ne. Možda je bolje prihvatiti izazov i barem pokušati da se unapredi turizam. Za one koji     razmišljaju na taj način, Drakula je roba. Drakula je urokljivo oko i njegova magija je omogućila da se u prevoju Borgo     podigne socrealistička zgrada – hotel Drakulin dvorac – i da se oko srednjovekovnog dvorca kao što je Bran neutemeljeno     isprede Drakulin mit. U Branu – gde mnogobrojne posetioce uveravaju da se nalaze u Drakulinom zamku – stala sam u     šareni red ljudi koji se poput zmije uvijao od ulaza kroz spartanske dvorane zamka; izašla sam napola obradovana,     napola zgađena, kao kroz veliki probavni trakt. Vodič nam je raspredao lovačke priče o trojcu Tepeš – Drakula – Stoker.     Nakon izslaska iz dvorca spopala me je vojska prodavaca koja mi jenudila suvenire po cenama formiranim za inostrane     džepove. Problem je u tome kako s ukusom zaraditi na tom mitu, jer vrlo često jeftini komercijalizam samo povećava     pometnju između izmišljenog Drakule i stvarnog kneza. To je jedan od razloga zbog kojeg Dankan Lajt, koji proučava     rumunsku turističku industriju nakon 1960-ih vezanu za Drakulu, nije pristalica izgradnje Drakulinog parka.   

    Većina etnologa sa kojima sam razgovarala ukazivali su na razlike između vampira i duhova. To me prilično zbunjivalo     jer mi je Nikolaje Paduraru rekao da su vampiri duhovi srodnici. „Praznoverje je zakon u zaštiti pojedinaca i zajednice,     neka vrsta drevne mudrosti, kodeks propisa kojim se zajednica štiti“, rekao mi je. „Duh ili vampir je arhetip, čuvar     tradicija i običaja.“.

    Reč vampir je slovenskog porekla, a u rumunski jezik stigla je preko francuskog u XIX veku. Transilvanijski vampiri nisu     plod Stokerove mašte. Među njegovim beleškama nalazi se i odlomak prepisan iz članka Emili Džerard, Transilvanijsko     praznoverje: „Svi rumunski seljaci veruju u vampire ili nosferatue baš kao što veruju u raj ili pakao.. Ubije li nekoga     nosferatu, i ta osoba će postati vampir i nastaviti da sisa krv nedužnim ljudima sve do egzorcizma – leš se otkopa i probije     glogovim koncem ili se u mrtvački kovčeg puca iz vatrenog oružja. U tvrdoglavim slučajevima preporučuje se da se     vampiru odrubi glava, a u usta nagura beli luk ili da mu se srce iščupa i spali“. Reč nosferatu koja se ovde koristi kao     sinonim za vampira ne postoji u rumunskom. Verovatno je Džerardova – koja očigledno nije imala uho za strane jezike –     čula da ljudi spominju „necuratula“ odnosno „nečastivog“. Pisala sam Elizabet Miler u Kanadu i zamolila je da mi     rastumači protivrečnost između inostranih naučnika , koji ukazuju na sličnosti između duhova i vampira, i rumunskih     etnologa koji ističu razlike. „Mislim da se sve naposletku svodi na semantiku, otpor i pogrešne interpretacije. Za današnje     Rumune reč vampir označava natprirodno biće, proizvod zapadne kulture. Osim toga, postoji i određena doza odlučnosti     da se odbaci svaka pomisao da je Rumunija zemlja vampira i da najpoznatiji vampir nosi ime jednog od rumunskih     nacionalnih heroja“, odgovorila mi je Milerova.

    Niko nema pravo da kalja uspomenu na Vlada Tepeša Pravednog! Rumunski vladari su neposvećeni sveci, zagrmeo je     tokom simpozijuma Tajne života Vlada Tepeša Drakule, gospodin koji je rekao da se zove Vasilesku i da je iz Bukurešta.     „Kao protivtežu zapadnjačkoj mitologiji Drakule, Rumunija bi trebalo da pokrene obimnu propagandnu kampanju i     pokaže svetu dela i život stvarnog Vlada Tepeša“, kaže mi istoričar Radu Vergati. Šarlot Simsen, predsednik američkog     Drakulinog društva Kvinsi P. Moris objašnjava: „Za nas zapadnjake Drakula je fikcija, puka igra koju Rumuni nažalost     shvataju preozbiljno. Zapravo, nas nezanima taj vaš Vlad Tepeš. Ne poistovećujemo mi istorijsku ličnost i vampirskog     grofa, nego vi tupite s pričom o Tepešu kad obilazimo mesta koja se pominju u romanu Brema Stokera“. Turistima je teško     da shvate pdovojenost Rumuna prema Drakuli, mešavina odbacivanja i oportunističkog iskušenja. Lučan Boija, istoričar     koji je Rumuniju zadužio verovatno najobjektivnijom analizom tog fenomena, satima je opisivao zemlju u kojoj opšte     nezadovoljstvo, kaskanje u istorijskom razvoju i marginalni geografski položaj rađaju frustraciju. „Ovakav način     veličanja sopstvene istorije i negativne reakcije na sve što drugi kažu deo je postojećih kompleksa Rumuna. Da smo     uspešna zemlja, upola bogata kao Švajcarska, ne bi marili za Drakulu“.

    U poslednje vreme Vladu Tepešu je krenulo! Rumunski predsednik Trajan Basesku je u svojoj kampanji 2004. godine     objavi oda mu je Tepeš omiljeni vladar i pozvao korumiprane politčare na probadanje glogovim kocem. „Rumuni ne bi     trebalo da strepe od vampirske mitologije nego od mita Vlada Tepeša. Prava demokratija nespojiva je s njegovim     ekstravagantnim metodama. I Čaušesku je iskoristio rumunsku sklonost prema personalizaciji moći – stvarnoj i     simboličnoj. Nakon komunističke vladavine Rumuni su u stalnoj potrayzi za spasiteljem: najpre u Ilijeskuu, pa     Konstatineskuu, a sad su i u Baseskuu želeli da nađu autoritativnog predsednika sposobnog da brine o njima. Rumuni bi     trebalo da budu svesni svojih sklonosti ka autoritarizmu i paternalizmu i da pokušaju da ih ublaže“, kaže Lučan Boija.

 

    Meštani Arefa lukavstvom su pomogli knezu Vladu da pobegne iz dvorca Poenarai 1462. godine dok je bio pod turskom     opsadom. Tepeš ih je nagradio sa – 17 planina! Otad stanovnici Arefa na seoskim poselima pričaju priče o knezu Vladu, uz     pesmu i ples, na veliku radost posetilaca.

 

    Deca u transilvanijskom Bočokoelu pale bundeve povodom Noći veštica. Poslednji potomak Vlada Drakule, plemić i     filozof Konstantin Balačanu Stolniči ne oseća se ugroženim zbog vampirske mitologije koja je njegovog pretka dovela na     međunarodnu scenu popularne kulture.

 

 

<<< Nazad na prethodnu stranu